Novi List, November 10, 2014, http://www.novilist.hr/

Tris.com.hr, November 16, 2014, http://tris.com.hr/2014/11/povratak-ljetne-razglednice/

Boris Greiner, RAZGLEDNICE, tekst kataloga:
Postoji li više uopće pošta? Tko šalje razglednice? Kada je nestao taj svijet koji ide na more, u čije se sjećanje pohranjuju slike s ljetovanja, slike koje je zapečatilo usporeno vrijeme i izostanak životnih uobičajenosti. Zove li se taj album iz kojeg ih kasnije vadimo djetinjstvo? U svaka ta dva tjedna boravka na moru uvijek bude i neko oblačno prijepodne kojeg rukovoditelji programa, to jest mama i tata, proglase nepodesnim za plažu, oblače se kratke hlače, majca i sandale i odlazi u šetnju mjestom. Tog se prijepodneva pišu razglednice. Možda je te noći bila i nevera, oblaci se granaju u dubinu, a jarko žutilo prolaskom kroz zgusnute zračno vodene sive nakupine poprima nekakav olovno ljubičasti prosjaj. Ogib svjetlosti često ima neočekivane felševe.

Jesu li razglednice ono što pomalo blijedi u intimnom albumu ili ono što se kupuje na kiosku? Rekao bih, oboje, i jarko obojano vrijeme zurenja u ljeskavu površinu i pokoji kamen, gdje pogled nailazi tek na jedan, jedincati sadržaj, gdje usamljenost u elementarnom okruženju postaje logična i poprima gotovo mitološki značaj, gdje se u smiraj dana opaljeni, omamljeni, obilježeni sunčevim pečatom herojski vraćamo u iznajmljene sobe.
No, to je i ideja komunikacije sa svijetom kojem inače pripadamo, a kojem se sada javljamo najopćenitijim obrascem. Mi, iz tog drugog svijeta, koje je tek nekoliko drugačijih dana prebacilo na posve izolirani kolosijek, vruće tračnice što s onim običnima nemaju nikakve veze. Slike iz albuma nepovratno blijede, možda smo trebali pokoju poslati i na svoju adresu, kao dokaz o postojanju drugih sebe koji smo u zurenju u kamen intenzivno bili, kad su nam sekunde prolazile sporo, minute postajale sati koje smo slagali na hrpu kao gomilu kamenja po kojoj smo se pentrali putem zaboravivši da uopće i postoji neki drugi sadržaj. Okolnosti te dugočasnosti ponajviše i proizlaze iz njene scenografije, na njoj se temelje, i ona se malo pomalo pretvara u dragocjenost. Stoga bi komad kartona s fotografijom konkretna mjesta mogao potaknuti i sjećanje na osobnu vizuru u koju smo bili utopljeni.

Formom grafike i slike, a konceptualno interpretacijom ideje razglednica, Žeželj putem univerzalnih simbola zapravo utjelovljuje arhetip onoga što bi u nekom idealnom slučaju mogao biti vizualan sinonim ljetovanja. Tonom ilustrira slične dane u kojima se izmjenjuju karakteristični prizori, minimalističkim potezom na grafikama asocira izolirane sekvence što su ih oči spremile u sjećanje, dočim rasporedom elemenata u slikama reinkarnira prepoznatljivu formulu oblikovanja klasičnog komercijalnog artefakta. Stilizirana interpretacija, međutim, ponajprije predstavlja atmosferu, pročitani predložak zadržava oblikovnu okosnicu i odgovarajuću pejzažnu tematiku, no za razliku od klišeizirane asortimanske ponude, u slikama preteže kontemplativnost, pogled i pozicija autora, pa ga čak i zamišljamo u pomalo staromodnoj akciji dok s platnom i kistovima pod rukom nalazi lokaciju i postavlja štafelaj.
Stoga se i na formalnoj i na sadržajnoj razini nenametljivo ali vrlo jasno odvaja prostor osobna doživljaja od onog općeg kojem istodobno također pripadamo. Dakako da su i u jednom i drugom slučaju u pitanju reference, autorski odgovor na naslovni kontekst: grafike preuzimaju ulogu initmna albuma i predstavljaju projekcije sjećanja, a slike iako uglavnom učinjene valjkom, koloristički pojednostavljene s primisli izblijedjelosti starih fotografija, svojevrsna su posveta klasičnijem metieru.
Mimikrija poniranja u konkretnu memoriju, u skladište doživljenog, iz kojeg vadi pojedine prizore, više je no uvjerljiva, nisu li to i naši momenti, filigranski izdvojeni pa time i promovirani u kolektivnu svijest kojoj je nedostajalo tek naročito obličje po kojem bi i pamtili vječnost zaboravljena trenutka. Ustanovljenje univerzalnih simbola, međutim, Žeželjev je standard... sjena malog jedra na mirnoj površini pod gusto iscrtanim noćnim nebom; nacrtani znaci oluje na ispucaloj fasadi pogađaju papirnatu letjelicu; slova i brojevi preko cijelog horizonta; sletjevši, to čine savršeni ovali latica i listova; humanoid širi ruke da sve to obujmi; no, kada sunce zaranja u ušće široke rijeke daleko na obzorju i najveće stvari postaju neznatne...  Jesu li ti prizori, u koje je vrlo lako ubrojiti i ove predstavljene, nastali s mišlju o uključivanju u koncept ili je ta misao nadošla kad su se sekvence same od sebe već našle na njegovu papiru? Ne zavirujmo previše u proces nastanka, proglasimo tek identifikaciju predstavke intimnih pojedinosti s naslovnim sižeom potpunom.
S druge strane, razglednice / slike, osim što također izvješćuju o Žeželjevu autorskom potezu, prizivaju i pomisao o diskretno prispodobljenom hommageu. Možda bi preciznije bilo reći simpatiji ili empatiji ili kakvom sličnom osjećaju što svakako stoji nasuprot karikaturi. Time ne mislim reći da je aluzija izravno upućena slikarima ili bezbrojnim slikama usporedive tematike, nego ponajprije postupku, odnosno svemu onome što uključuje ili bi trebao uključivati odlazak na teren, promatranje prizora i oblik njegova slikarskog prijevoda. Taj se dojam temelji na ozbiljnosti u preuzimanju te uloge, na odgovornosti pri angažmanu svih svojih kapaciteta, onih metierski razvijenih kao i onih kreativno prisutnih i poetskom zaigranošću probuđenih. Razglednički primjer, osim što je nesumnjivo tematski djelatan, na drugoj nekoj razini svjedoči kako zadatak može biti bilo kakav, te da je uvijek dobrodošlo, dapače i poticajno, ne potcjenjivati ga nego zanemariti ili, ako je potrebno, srušiti branu između njegove naoko banalnosti i sebe, te izjednačiti se i iz takvog se jedinstva izraziti. Jer se i na mala vrata može ući u veliku prostoriju.