Email facebook twitter

BABILON U ROJCU

An exhibition of originals and prints at Rojc Center, Pula, Croatia,
May 16 - June 5, 2014.
https://www.facebook.com/BabilonPetikat

The exhibition is organized by Rojc Association and in support of Citizens of Pula initiative fighting to stop urban development and destruction of City's peninsula Muzil.

  • BABILON U ROJCU

     

    U čemu se sastoji pobjeda?

    U promjeni situacije koju dovoljan broj pojedinaca doživljava pa i argumentira kao nepovoljnu. U ispravljanju devijacije što prijeti ugrozom (ili se ona već dogodila) uobičajenih, svakodnevnih okolnosti kao temeljna okvira zajednice. Ili u postavljanju određenih načela koja bi tek u budućnosti mogla rezultirati boljitkom odnosno povratkom u prirodno stanje. To prirodno stanje, međutim, u današnje vrijeme nije jednostavno definirati. Ono je podložno brojnim tumačenjima, mistifikacijama, pa i malverzacijama. Jednom rječju, brojnim pokušajima da se kao prirodno stanje proglasi ono koje nekome ili nečemu iz nekih razloga odgovara. Takvih je interesa napretek, već odavno izloženi poplavi onog što nam se prikazuje kao za nas dobro, postali smo sumnjičavi i prema onome što je netko proglasio pobjedom. Interes je i to uključio u svoje nastojanje i trudi se anulirati postojanje konflikta a slijedom toga pobjede i poraza i predstaviti stanje kao neumitno, istodobno identificirajući tu neumitnost sa samim sobom, do te mjere da sebe proglašava glasnogovornikom te neumitnosti.
    U neugasivoj želji za raskrinkavanjem takvog glasnogovorništva nužno je posegnuti za simbolom, ilustracijom što svojim izmišljenim kontekstom zrcali realnost.
    «Samo nam mašta može otkriti autentičnu prirodu stvari, istinu, stvarniju od svakog realizma.» (E. Ionesco, Notes et contre notes)

    Babilonska se priča, iako se njene mitološke inačice pojavljuju, primjerice, i u Južnoj Americi, uglavnom odnosi na prostor takozvana 'zapadna kruga' i u podlozi se, dakako, temelji na razlikovanju ljudi i Boga kao prevedene ideje apsoluta i simbolizira pretjeranu težnju ljudi za dodirivanjem božanskih kategorija. Paralelno, s druge strane kugle, u drevnoj kineskoj misli ideja Boga bila je zamijenjena pojmom Nebesa. Također, doživljaj svijeta i života nije bio uokviren suprotstavljenim polovima Dobra i Zla. Ipak, posve pojednostavljujući u želji za kakvom takvom usporedbom, Kinezi su zlo vidjeli u zaustavljanju prolaska. Car je bio neupitna činjenica, no tek ako je slušao i uzimao u obzir primjedbe što mu ih je upućivao narod. Tada je to bio dobar car, nije zaustavljao prolazak i Nebesa ga neće kazniti.

    Drevnu je kinesku okosnicu vrlo lako primijeniti i na prostor današnjice zapadnog kruga: izmišljeni gradonačelnik u suvremenom Babilonu očito ne sluša primjedbe naroda, očito zaustavlja prolazak i očito postaje loš car. Samo to njega očito uopće ne zanima. A ne zanima stoga što osjeća da je zaštićen nevidljivim plaštem ili pak fiksnom ogradom što ju je svojevrsna tendencija putem njegovih predšasnika već dobrano izgradila. Ta ga je tendencija i postavila na njegovo mjesto, on joj pripada, njoj je odgovoran. Ona se ne plaši kazne Nebesa zato što nije u njenoj ingerenciji, ne priznaje ništa iznad sebe. Teško ju je imenovati kad se neprestance pojavljuje pod raznim pseudonimima... politika, ambicija, pohlepa, egotrip... svejedno ili sve odjednom.

    Zbrajajući ključne atribute što ih pozicija donosi, postaje vidljivo da njen protagonist ništa od svoje komocije, značaja ili moći ne bi izgubio slušajući narod i ne gradeći najviši toranj na svijetu. Kao što niti neki konkretni gradonačelnik ne bi izgubio na svojoj popularnosti da nije potrošio 18 milijuna kuna na vodoskok kao materijalizaciju svoje autorske konceptualne zamisli. Ništa ga konkretno ne nagoni da radi nasuprot narodu. Dakako, kad bi se isključio materijalni dobitak, u što je teško povjerovati, no ipak, kao da bi iza toga i dalje bio neki iracionalan poriv, neka apsurdna energija, neka trajna tendencija koja korijen vuče od Babilonske priče.  
    A to je očito neiskorjenjiva crta čovjeka da ne ostane u svojoj mjeri nego da postane veći od sebe. No, za razliku od mitologije u kojoj takva težnja dobije po prstima, realnost to tolerira. Realnost poštuje pobjednika, ona se ne bavi korekcijama, one su u ljudskoj domeni. Na čovjeku je da prihvati kako on ima svoju mjeru a Nebesa svoju i time razvoj usmjeri prema prirodnom stanju. Dakako da se čovjek može izjednačiti s Nebesima ali ne putem ljudskih mjerila nego Nebeskih. U tome se sastoji njegova greška, proizlazi iz pretenzije a proizvodi devijaciju.
    Pokušaj razumijevanja energije koja vlastodršce vitla, koja ih pokreće i kontrolira pomaže u identifikaciji fronta, ali ni u kojem ih slučaju ne abolira od odgovornosti za izgradnju tornja, vodoskoka ili primjerice prodaje poluotoka, vrlo konkretne i aktualne situacije na koju se metafora Žeželjeva Babilona gotovo doslovno može primijeniti.

    U priči, umjetnik Bezdomni shvaća u kakvu se kašu uvalio, odbija biti šlag na torti gradonačelnikova uspjeha i na krilima mašte odnosi sebe i svoj karusel na još netaknuto mjesto, na slobodnu plažu Cony Islanda gdje s ostalim rastjeranicima reinkarnira bivši kontekst.
    Prevodeći simbol u stvarnu situaciju, nažalost ispada da karusel Bezdomnog neće više imati gdje aterirati. Ne znam za plaže na Cony Islandu ali ova Muzilska već sutra postaje privatno vlasništvo.  
    U čemu se onda sastoji pobjeda Bezdomnog, kao alter egoa njegova autora Žeželja?
    U pokušaju usporavanja zaustavljanja prolaska. U jednom od brojnih skoro i bezbrojnih sličnih pokušaja. A slijedom toga i u razlikovanju pobjede od osjećaja pobjede. Jer to je razlikovanje prilično bitno. Pobjeda uključuje trajno na bolje promijenjeno stanje, a taj je cilj možda i nedohvatljiv, stoga ga ne treba niti postavljati jer bi njegovo neostvarenje pokolebalo slijedeći pokušaj. Pobjeda može trajati nekoliko tjedana, pa čak i nekoliko godina, no bilo neosjetno bilo drastično, ona se premetne u ostvarenje tendencije onih drugih.
    No, osjećaj pobjede proizvodi trenutak rušenja ograde. A to je dragocjeno, to je dokaz. Bez obzira na to što će se ta ograda za nekoliko tjedana ponovo sagraditi i ostati tko zna koliko. Svijet ide svojim putem. Pristajanje, međutim, na tu izvjesno nadolazeću neumitnost je poraz. Poraz je kad se pokušaj promjene ne poduzima, kao da poručuje izmanipulirani Bezdomni suočen s neumitnošću tornja. Koliko god bio simbolično prikazan nostalgičnim piknikom na komadiću još neosvojene plaže, te kao takav bio tek projekcija izmaštane slike, to je zapravo poziv na nepristajanje, bez obzira na očiglednu izvjesnost, bez obzira na intenzivnu bujicu što dopire sa svih strana odjednom. Ne da negdje postoji komadić neosvojena terena, nego takav prostor postoji u svakom pojedincu, uprkos bujicama, logorske vatre svijetle, kao preduvijet dokazu. Prepoznati tu mogućnost pojedinac duguje sebi, ali ne samo sebi, nego svemu u sebi. Na taj je način moguće ispraviti devijaciju ili bar na to utjecati, jer što je ona drugo do li slika skupna portreta kao posljedice pojedinačnih iskrivljenja.

    Unaprijed izgubljenim bitkama uvijek ostajati vjeran, odavno je još poručio James Joyce.

    Boris Greiner